Ti,medjutim,rastes, uz zornjacu jasnu , sa Avalom plavom , u daljini , kao breg .
Ti treperis i kad ovde zvezde gasnu , i topis , ko sucnce , i led suza , i lanjski sneg.
U tebi nema besmisla, ni smrti. Ti sjajis kao iskopan stari mac . U tebi sve
vaskrsne , i zaigra , pa se vrti , i ponavlja , kao dan i detinji plac. A kad mi se
glas , i oci , i dah , upokoje , ti ces me , znam , uzeti na krilo svoje ...
Milos Crnjanski